< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Prikažem komentare?

Opis bloga

Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...

Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one

Linkovi

Reiki Hara - moji novi prijatelji
Indigo kristalni most - prva smjernica
Anathema borealis - mali Žnj buntovnik smijeh
Prorok - zaljubljeni Shakespeare
Safiris - najljepše pjesme o Indigo generaciji, i ne samo o tome...
Furryan - Indigo soul
Irnan - prekrasna duša
Ana Marija- aka Korny

Jedinom...

Volim te. cerek

nedjelja, 08.06.2008.

Jeste li se ikada zapitali kako bi svijet izgledao da nestanemo?

U trenutku brzopletosti, odgovorila bih: "Isto kao i prije", no to me pitanje zaokuplja sve od jednog davnog, dosadnog putovanja na more, kada sam dokolicu kratila maštanjem.
Obožavam gledati oblake. Njihovi me oblici i boje fasciniraju, kao i međusobne interakcije; kontrasti i gibanja.
Tog sam sparnog poslijepodneva kroz prozor automobila gledala nebo boje različka. Bilo je jednako od horizonta do zenita, svugdje iste, plave boje koja me naprosto živcirala. Željela sam oblake koji se pretapaju, svađaju, stvaraju razne oblike...Nebo nije uslišilo moju želju.
"Možda je tako i bolje", pomislila sam i dalje nezainteresirano piljeći.
Što bi se dogodilo kada bih na monotonom plavetnilu gledala svijetlu točku, komet koji treba udariti Zemlju? Bih li žalila za dosadom znajući da je na ovom planetu više neću iskusiti? Što bi bilo kada bi svijet znao da će uskoro postati prošlost?
Bi li ljudi napustili svoje poslove, oprostili ljudima koji su ih povrijedili? Ili bi si sumanuto oduzimali živote, preduhitrujući otkucaje sata smrti?
Vjerujem da bi se svaki čovjek zamislio nad svojom sudbinom, makar na tren.
A što bilo s našom Zemljom? Svakako, na mjestu udarca asteroida pojavio bi se oblak prašine, zastro pogled na Sunce i pretvorio Zemlju u Venerinu tajnovitu blizanku, ali se Zemlji kao planetu ne bi naizgled dogodilo ništa značajno.
No što bi vidjelo svemirsko biće koje bi napokon odlučilo odgrnuti prašnjavu Zemljinu zavjesu i bojažljivo provirilo na napuštenu pozornicu?
Bi li ga zadivili lijepi oblaci, beskrajni plavi oceani, zelenilo prašuma i glazba oluja? Ili bi se sažalio nad raspucanom zemljom, pustinjom po kojoj padaju otrovne kiše i negostoljubivim, sveprisutnim ledom?
To bi biće bilo zgađeno, rekla bih prije.
Diveći se šumornoj prašumi, pogled bi mu se zaustavio na ispranim poljima, punim tragova paljevine. Istražujući tajnovite morske dubine, za prste bi mu zapinjale plastične vrećice, neuništive i lelujave poput meduza.
Šetajući po obali, izbjegavalo bi hrpe hrđavog željeza koje vire iz sive, kompaktne smjese koju oplakuje more, naseljavajući zelene, sluzave alge.
Biće bi u čudu primijetilo kako se ta siva tvar pojavljuje u nakupinama, stvarajući duboke brazde unutar sebe. Je li moguće da je to napravilo inteligentno stvorenje? Nigdje u svemiru nije vidjelo tako pravilne, no istodobno tako ružne oblike. Cijela je nakupina bila kvadratna, a unutar nje su se pod pravim kutem sjekle brazde između kojih su se izdizali divovski kvadri, opet s manjim kvadratima na sebi, sve u pravilnim razmacima.
Ponegdje su brazde zavijale kroz polja i šume poput zmijine kože, no opet s pravilnošću koja izaziva nervozu. Kakav je to um patio za glatkim, pravokutnim plohama? Ravna je crta najkraći put, a trenje je najmanje na glatkoj podlozi, znalo je to biće. Izgleda kao da su nekamo žurili. Možda su tamo i stigli pa ih zato ovdje više nema.
Svemirsko je biće napustilo Zemlju pitajući se kamo su njeni stanovnici otišli. Tiho zastirući prašnjavu zavjesu, bacilo je tužan pogled na sivo groblje u kojem je olujan vjetar sada mlitava zamjena za nekadašnju orkansku, destruktivnu snagu uma.
Biće je nestalo i iz mog uma, ispraćeno utjehom da takvo ionako ne postoji. Ono je produkt moj svjetonazora, uvjeravala sam se.
"Zemlja ionako uvijek isto izgleda iz svemira", zaključila sam unutrašnju borbu, očiju sada prikovanih za uzavreli asfalt.
"Samo im ne dajmo blizu", tiho sam šapnula oborivši pogled.



| Javi se... (5) | Isprintaj post | # |

ponedjeljak, 18.02.2008.

Pogled na knjižnicu s mog prozora

Konačno sam porazila lijenost i napisala nešto. Naravno, prošlo je dosta vremena pa se nakupilo teksta. sretan
Tko pročita ovo do kraja...svaka mu čast.
rofl


"Ne, to ću ja naučiti u školi", strpljivo sam odbijala bakine molbe da me nauči čitati. Nisam razumjela zašto žuri, zašto me ne pušta da uživam u djetinjstvu. No, začudo, i oni u školi su bili iznenađeni. "Baš ni jednu rečenicu?", pitala me pedagoginja svisoka, upućujući dug pogled mojim roditeljima, srednjoškolskim profesorima i baki, učiteljici u mirovini.
"Ne", odgovorila sam prkosno,"čemu bi onda služila škola? Došla sam ovdje naučiti. Inače bih se dosađivala."
Odrasli su izmijenili poglede i prasnuli u smijeh. Prodorno sam ih gledala i znala da me podcjenjuju. To me prilično ljutilo, no "starci" znaju biti takvi.
U prvom sam se razredu prilično razočarala. Čitati sam naučila za par sati i ostalo vrijeme provodila u dosadi. Nisam mogla sjediti na miru i često bivala ukorena zbog "šetnje" razredom ili drskosti. Nakon nekog sam vremena osmislila vlastiti način zabave. Dok bi drugi učenici naglas čitali tekstove, stavljala sam prst na kraj rečenice za koju sam intuitivno znala da će biti posljednja pročitana. Tako sam mogla nesmetano čitati ostale tekstove u čitanci i uvijek znala gdje je tko "stao" s čitanjem.
No, ubrzo sam pročitala sve tekstove u knjizi i ponovo se počela dosađivati. Moje je sljedeće odredište za "ubijanje" dosade postala - knjižnica.
Odmalena sam poznavala tu zgradu u kojoj su radile dvije ljubazne "tete" koje me nikad nisu štipale za obraze ili postavljale "glupa" pitanja, već su me povele do niskih polica sa slikovnicama. Dok je baka birala knjige za sebe ili čavrljala s "tetama", ja sam sjedila u niskim, udobnim naslonjačima i listala knjige. Nisam znala što u njima piše, no po ilustracijama sam uvijek točno ispričala priču.
Ovaj je put bilo drukčije. Naučila sam čitati i više mi nije trebao "prevoditelj". U početku sam dolazila po slikovnice koje mi je nekad čitala baka. Iznova sam proživljavala djetinjstvo; boje, oblike, mirise, strahove...
Kako je vrijeme odmicalo, počela sam sve duže ostajati u knjižnici. Napustila sam odjel sa slikovnicama i "preselila" na niz polica s dječjim knjigama. Svakodnevno sam satima sjedila u "svom" sivom naslonjaču i živo proživljavala pustolovine likova iz romana. Obožavala sam avanture, krimiće, pripovjetke...
Priče o prijateljstvu i ljubavi su u meni budile zanos i nadu u ljepši svijet, dok su me one s tužnim temama odvodile u duboku depresiju...
Često su se granice između stvarnog i zamišljenog svijeta brisale. Na nastavi sam u svojoj glavi proživljavala strašne oluje, borila se sa zmajevima i spašavala Zemlju, a kod kuće bih skidala slike sa zida, nadajući se da se iza njih krije prozor u moj svijet.
Roditelji su bili zadovoljni mnome jer su i sami zaljubljenici u knjige, iako im se nije sviđala moja "prebujna" mašta. Nisam ih slušala jer sam znala da me ne razumiju, no nisam im željela pričati o sebi. Živjela sam u svom svijetu i sve je bilo dobro.
Na početku šestog razreda moj je interes za astronomiju i fiziku dosegao vrhunac. "Gutala" sam knjige o astronomiji i fizici, iako mi je tata oštro savjetovao da se "ne gubim u tako teškim knjigama". Naravno da ga nisam poslušala i zbog toga mi je neizmjerno drago. Još sam više razvila svoje apstraktno mišljenje i cijela sam poslijepodneva provodila na svom krevetu , ali samo fizički, jer sam centar svijesti preselila u duboki svemir.
Tada nisam imala nijednog prijatelja, no zamijenila sam ih knjigama u kojima sam nalazila toplinu i ljubav.
Nažalost, već dvije godine idem u gimnaziju i imam mnogo manje vremena za druženje s knjigama.
Idem u knjižnicu kad mi se god pruži prilika. Pred vratima knjižnice ostavljam probleme i trčim u zagrljaj duša iz papira. Volim sam miris knjižnice, volim požutjeli papir koji puca pod prstima i sloj prašine u zraku; to daje osjećaj stare mudrosti. Ponekad volim samo šetati između polica i prstima prelaziti po redovima knjiga. Često ne trebam ni tražiti neku knjigu, ona mi dođe sama od sebe i tada gotovo hipnotički sjedam na pod i čitam.
Knjižničarkama je najsmješniji prizor kada pred sebe rasporedim desteak knjiga i euforično ih čitam, često istovremeno.
Još uvijek ne mogu riječima opisati osjećaj zanosa koji mi pruža bivanje na izvoru znanja. Iz knjižnice uvijek odlazim sretna i ispunjena, na vratima uprtivši ostavljene probleme koje je, odjednom, mnogo lakše riješiti.



| Javi se... (8) | Isprintaj post | # |

četvrtak, 03.01.2008.

Vitae, non scholae dicimus...

Prošlu sam noć provela penjući se po skliskim krovovima zgrada i kuća. Hladnoća se uvlačila u svaku poru i moji su prsti, plavi od studeni, nezgrapno prihvaćali ljepljive žljebove. Bila je to neobično tiha noć, tek se ponekad mogao čuti udaljeni zvuk škripe kočnica, a narančasta izmaglica, kovitlajući se pri tlu,pojačavala je ionako sablastan ugođaj. Bilo je ovdje i puno ljepših noći, no ja sam svaki puta odgađala penjanje.
Ostalo mi je još dosta krovova na koje sam se trebala popeti. Nerado to priznajem, ali ne volim penjanje. Čini mi se kao da je svaki put sve isto. Isti pažljivi pokreti, koordinirana prianjanja uz glatki zid da bih napokon prošetala krovom. Nekada me to ispunjavalo ponosom. Danas...svejedno mi je.
Noćas je išlo posebno teško, ali sam ipak uspijevala. Pet, šest, deset krovova... Svaki se uspon činio vječnim, a moje su ruke postajale sve krvavije. Pedeset, šezdeset... iza mene su ostajale cijele četvrti.
Na red je došao i najveći izazov, krov Hrvatskoga narodnog kazališta, sklizak od zelene patine okupane rosuljom.
Pristupih mu rezignirano. " To je previše", prošaptala sam, no ipak se počela penjati, iako više nisam osjećala ruke. Žuta je cigla sve brže nestajala pred mojim očima, da bi naposljetku formirala vrtlog koji me počeo gutati...
Ugledala sam prekrasan prizor. Vedro crno nebo i mnoštvo zlatnih zvjezdica na njemu. Uspjela sam. Gledam nebo s vrha HNK.
No, tek što sam to pomislila, nebo je počelo propadati i uskoro sam kroz bijelu maglu gledala tu zgradu, još nedostižniju no prije. Bolio me svaki atom u tijelu... Sigurno sam pala s velike visine. "Fortuna mi noćas očito nije sklona", pomislila sam shvativši da ležim u lokvi vode. Zatvorila sam oči i pustila da me umor svlada.
"Jesi li svjesna da ćeš se prehladiti budeš li nastavila ležati tu?", prenuo me glas. "Mo...molim?", podigla sam glavu. Preda mnom je stajao muškarac od kojih trideset godina, u dugom crnom kaputu. Narančasta natrijeva svjetlost osvjetljavala mu je lice i vidjela sam da je bio tamne puti, crne kose i svjetlucavih očiju kojima je prodorno zurio u mene.
"Jesi li dobro? Vidio sam tvoj pad", upitao je zabrinuto. "Da, u redu sam. Što te ne ubije, ojača te", nasmijala sam se, iako mi nije bilo do smijeha.
"Promatrao sam te kad si pala", nije se obazirao na moje riječi, "stvarno se brzo penješ. Prebrzo. Možda bi trebala malo usporiti", izustio je u jednom dahu, otkrivajući red bijelih zuba.
Negdje ispod duboke ravnodušnosti, osjetila sam ubod ljutnje. Promatrao me?
"Tko ste vi i zašto ste me promatrali?", nisam se baš proslavila u uljudnosti.
"Lucifer", glatko je uzvratio nudeći mi cigaretu.
"Ne, hvala", odgovorila sam automatski. "Što? Lucifer?! Aha, a ja sam Kleopatra", nisam se trudila sakriti sarkazam.
" Drago mi je, Kleopatra", nasmijao se otpuhujući dim, "nego...Što zapravo radiš tu?"
"Pa penjem se po krovovima, očitoo", nisam se mogla suzdržati. "Pa, očito", zaškiljio je povlačeći dim, "nisi uspjela."
Taj me tip stvarno počeo ljutiti.
"Molim? Pa ja sam najbolja u penjanju u okolici. To svi znaju."
"Da, da, svakako, a ipak nisi došla do krova. Ostalo ti je više od petine zgrade. Pala si tek dodirnuvši krov."
"To se može svakome dogoditi", odgovorila sam spremno.
"Aha, ali većini se nije", uzvratio je istom mjerom.
"Što ne pobija moju teoriju!", ipak sam ja spretna na jeziku.
"Ljenčine uvijek traže izgovore", nasmijao se zabacivši glavu.
Stvarno je prevršio svaku mjeru.
"Tko ste, dovraga, vi i zašto mi solite pamet?! To je bila jedna mala pogreška, u redu?! To mi se dogodilo prvi put, a vi odmah dižete paniku kao da je ne znam što..."
Vikala sam dugo na toga potpunog stranca, no to me nije nimalo smirilo. Zapravo bi me još više razljutilo njegovo lice na kojem je stalno titrao podrugljiv smješak.
Umorna od vikanja, ušutila sam. Nastala je tišina, a Lucifer se zabavljao otpuhujući dim visoko u zrak. Napokon je progovorio: "A zašto se uopće penješ na krovove?"
Sreća da tada nisam mogla vidjeti svoj izraz lica jer sam sigurna da je odavao teleću zbunjenost.
Još se jednom nasmijao i rekao: "Vidimo se u petom krugu."
Namignuo mi je, bacajući cigaretu tik do moje noge i otišao.
Ostala sam tamo još dugo gledajući žar te cigarete koji se, vjerujem, ni danas nije ugasio.

Ovo sam napisala nakon objave rezultata nacionalnih ispita.



| Javi se... (14) | Isprintaj post | # |

subota, 29.12.2007.

Najdraži moji...

Nadam se da vam je Badnjak protekao u veselom iščekivanju, da vam je Božić bio čaroban, a Štefanje pija...hm, veselo.smijehparty

And now for something completely different...
Na jednom indigo forumu našla sam zanimljivu temu: mnogo je mladih indigo ljudi u zadnje vrijeme dobilo poruku "kill yourself", odnosno poruku o samoubojstvu, iznenadno ili u snu.
To me zabrinulo jer sam prije dva tjedna usnula vrlo čudan san...

...Živjela sam u velikoj drvenoj kući u kojoj nije bilo ničega osim zidova građenih poput labirinta...U kući se odvijao rat. Mnogo ljudi s puškama, pucnjava, plač...
Ja sam isto bila tamo, no nitko me nije primjećivao. Plakala sam i molila ih da prestanu. U trenutku krajnjeg očaja u rukama mi se stvorila puška.
Prislonila sam je blizu srca i gledala kako se krvava mrlja na mojim prsima povećava. Požalila sam istog trenutka, no također i znala da nema povratka. Sve je utihnulo i kraj mene se stvorila moja majka i pitala me zašto sam to učinila. "Jer nije bilo drugog izlaza, mama", odgovorila sam i zatvorila oči.


Znam, ovo zvuči poput teksta iz romana na kioscima, no sve se dogodilo točno tako.
Taj me san zabrinuo jer poštujem život i nikako nisam sklona samoubojstvu. Mislila sam da se nešto loše sprema. I zaista, nemiri su na Istoku sve veći, Benazir Bhutto je ubijena, Al-Qaida prijeti...

Osjećam sve veći bijes i ne mogu ga se riješiti. Ne znam bih li plakala ili udarala šakom o zid. Ne želim ovo.
Sada znam da postoji još ljudi koji to osjećaju.
Molim vas, molite anđele da im pokažu pravi put...





| Javi se... (7) | Isprintaj post | # |

utorak, 25.12.2007.

Božiiiić!

Danas je, ljudi moji, Božić.
Prošlih sam se dana žalila kako ove godine ne osjećam Božić, no danas je došao i do mene. Naravno, ovisnica kakva jesam, pobjegla sam za kompjutor čim sam oči otvorila.smijeh
Nadam se da i vi osjećate čaroliju Božića.
Želim vam svima puno energije. I ljubavi. I kolača.njami
Neka vam ovaj Božić bude štrumpfastičan.mah




| Javi se... (2) | Isprintaj post | # |

nedjelja, 23.12.2007.

Kamenčići...

Od djetinjstva sam fascinirana kristalima i kamenjem. Najljepše bi mi bilo na plaži, kada bih ležala na kamenju i pričala s njima. Često bih znala naljutiti mamu zbog torbe pune kamenja koju sam nosila kući.
Najveću je radost izazvalo otkriće kremena ispod krupnog kamenja. Bio mutan, crveno-narančast poput istarske zemlje i prilično neugledan, ali je za mene to bio najljepši kamen u svemiru. Tepala sam mu i mazila ga. Poslije sam našla još mnogo takvih i još danas jednog čuvam doma.
Nedavno sam kupila prekrasan celestit, no on mora nastaviti put nakon kratkog druženja sa mnom.
Odlučila sam imati zbirku minerala, ali ne neobrađenih, već oblih kamenčića, baš zbog svoje nespretnosti. Često mi nešto ispada iz ruku, a kada tako oštetim kristal, ne mogu si oprostiti.
Prvo će mjesto u mojoj zbirci imati kamenčić gorskog kristala. Svaki ga dan nosim kraj sebe i vjeran mi je prijatelj.
Žao mi je što ne živim u gradu gdje postoji dućan s kristalima jer bih ga posjećivala svaki dan. Možda je to i dobro jer bar ne dosađujem ljudima koji unutra rade.dead
Uglavnom, jedva čekam ići u Zagreb!fino

Volite kristale...tako su predivni...
Svima šaljem veliku pusu! Volim vas! kisscerek



| Javi se... (3) | Isprintaj post | # |

subota, 22.12.2007.

Zahvalnost

Nesreća je...
-kad imaš nastavu dva tri dana prije Božića
-kad se budiš s pomisli da je pred tobom dosadnih šest školskih sati
-kad te grlo boli više nego inače
-kad automat za kavu "proguta" novac
-kad iz hrvatskog imaš sve odlične ocjene i zadnji dan iz testa dobiješ trojku
-kad skoro padneš na ledu
-kad dođeš kući i hladno je
-kad zaspiš umjesto da učiš kemiju
-...

Sreća je...
-što nemaš nastavu za Božić kao u prošlom stoljeću
-što profesorica nije održala zadnja dva sata
-što te uz grlo ne boli i glava
-što ti automat za kavu nije progutao i ruku
-što uspiješ ispraviti ocjenu na istom satu
-što ipak ne padneš na ledu
-što kod kuće imaš grijanje koje možeš upaliti
-što imaš cijeli život da naučiš kemiju do savršenstva
-...

Zahvalnost je...
-kad se sjetiš koliko si zapravo sretan

Budimo zahvalni.
Sreća je u nama.
Šaljem vam prekrasni svjetlosni zagrljaj.mah



| Javi se... (3) | Isprintaj post | # |

subota, 15.12.2007.

Kiša i sunce...Duga?

Zašto sve lijepo mora biti popraćeno nečim ružnim?
Prije nekog vremena išla sam do bake. Vani pada snijeg koji je, po mom mišljenju, jedna od ljepših stvari na svijetu. Putem sam se posvađala sa sestrom. Uzrok svađe već je star: ja želim poučiti, a ona ne želi slušati.
Počela me fizički napadati, a ja, ogorčena što mi je uništila potencijalno divnu večer, začudo uzvratila.
Ne volim se tući. Nisam je čak ni jako udarila. Jedva osjetno, no dovoljno da u njoj izazove bijes ogromnih razmjera.
I ja sam imala problema s bijesom, no češće sam ga ostavljala u sebi.
Sada sam naučila kako ga nadvladati, no nikako da izbrišem onaj osjećaj žalosti. Sestra je malo mlađa od mene i zato sam uvijek očekivala da će biti slična meni. Očekivala sam da će voljeti knjige i matematiku, biti radoznala, pronicava i samopouzdana.
Kad se to nije ostvarilo, prihvatila sam je onakvu kakva jest, ali se još ponekad razljutim i rastužim. Teško prihvaćam da netko ne želi znati.
***
Često me ulovi to bijesno ogorčenje, osjećaj da ne pripadam, da svijet nije "skrojen" za mene. Tada samo tonem, tonem...
Sada bih se najradije zavukla duboko pod snijeg, ali se bojim da će ga ove vruće suze otopiti.



| Javi se... (2) | Isprintaj post | # |

ponedjeljak, 10.12.2007.

Hvala vam...

Prvo želim zahvaliti svima koji su mi ostavili komentar.
Šaljem vam svima veliku pusu. Predivni ste.
Nažalost sada nemam vremena posjetiti sve blogove, ali obećajem da ću to napraviti sutra.
Počeo je tjedan i bolje mi je. Manje se stignem baviti sobom.party
Još jednom pusa svima.kiss



| Javi se... (5) | Isprintaj post | # |

nedjelja, 09.12.2007.

Šmrc

Što više pokušavam proniknuti dublje u sebe, sve više oštećujem ovoj zaštite. Što više ljubavlju dotičem okolinu, čini se kao da topim svoj oklop hladnoće. Vratile su se stare slabosti i strahovi. Ponovo mi je postalo teško ignorirati bića koja osjećam u mraku, zadržati suze, zaboraviti na tajnu koju čuvam šest godina.
Promjene raspoloženja postale su nepodnošljivo učestale. Zapravo to nisu promjene raspoloženja, već izuzetna osjetljivost na sve što čujem, vidim, dotaknem ili čega se sjetim.
Plačem svaki dan. I najmanja me dobrota ili zloća može rasplakati.
Ponekad poželim vratiti svoj štit. Sve je teže. Molit ću Svjetlo za bolju zaštitu, za neki filtar...



| Javi se... (5) | Isprintaj post | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.